Ponašanje
Ponašanje
Svi organizmi teže tome da budu u stanju ravnoteže (homeostaza). Kad nekakva prijetnja uznemiri tu homeostazu, naš mozak šalje razne vrste alarma i postajemo hiperpobuđeni kako bismo se očuvali (reakcija bori se ili bježi). Hiperpobuđenost karakteriziraju reakcije poput ubrzanog rada srca, znojenja, promjena u pozornosti i osjetilnoj svijesti (tražimo specifične tragove, lako se preplašimo, itd). U većini slučajeva oporavljamo se brzo nakon događaja i vraćamo se u homeostazu.
Međutim, nakon dužeg i / ili ponavljanog izlaganja traumatičnim događajima homeostatsko stanje možda neće biti ponovno uspostavljeno i organizam tada ostaje u dugotrajnom stanju “crvenog alarma” (alostaza), iako je kriza odavno završila.
U stanju alostaze, ponovno proživljavanje događaja i simptomi izbjegavanja i hiperpobuđenosti međusobno su povezani, a osoba pokušava ponovo postići stabilnost.
Image source: https://freesvg.org
Što to znači za vas i osobu o kojoj se brinete?
Na primjer, podsjetnik na traumatični događaj, kao što je gledanje vijesti o slučaju seksualnog zlostavljanja, aktivirat će sjećanja na traumu (ponovno proživljavanje), što će pak aktivirati fiziološki odgovor koji potiče osobu na borbu ili bijeg, poput promjena u brzini otkucaja srca. Neugodnost ovih osjećaja dovodi do svjesnog napora da se ne razmišlja o traumi ili do pribjegavanja nekim drugim strategijama suočavanja, poput zloupotrebe alkohola (simptomi izbjegavanja).
Osobe s PTSP-om stalno su na oprezu, uznemirene sjećanjima i fizičkim reakcijama koje ne mogu kontrolirati. Imaju problema sa spavanjem, lako postaju razdražene i često se osjećaju bolje kad su izolirane od ostatka svijeta.