Gubitak komunikacijskih vještina može biti jedan od najtežih problema za osobe s demencijom, ali za i članove njihove obitelji. Kako bolest napreduje, osobi s demencijom, koja postepeno gubi sposobnost komuniciranja, postaje sve teže jasno iskazati što želi i razumjeti što drugi govore.
Iako repetitivne radnje oboljeloga mogu stvarati nelagodu članovima obitelji, neka ponašanja, poput neprekidnog koračanja, ne dovodi oboljeloga ili članove njegove obitelji u opasnost niti im štete.
Korisno je i organizirati šetnje na otvorenom, po mogućnosti u poslijepodnevnim satima, na mjestima s malo prometa.
Ako vam oboljeli neprestano postavlja ista pitanja, nema razloga da se ljutite ili pokušavate raspravljati; samo odgovorite i shvatite da je to maksimalna komunikacija koju osobe s demencijom mogu postići.
Ako, na primjer, kažete „odgovorio sam ti već stoput“ ili ako vičete na osobu s demencijom, samo ćete povećati njezinu nesigurnost.
Obitelj treba pustiti oboljeloga da postavlja pitanja te pokušati odgovoriti na ta pitanja jasno, točno i polako.
Ako se ponavljajuće pitanje odnosi na vrijeme ("koliko je sati?"), član obitelji/njegovatelj treba pokušati povezati odgovor s nekom aktivnošću ("vrijeme je za ručak/večeru/tuširanje" itd.). To još uvijek može poslužiti kao određivanje vremena, iako je pojam sati i minuta vjerojatno izgubio svoj konkretni smisao.